U svijetu Sanje Pilić

Učenica Laura Gadanec izrazila je želju napraviti intervju sa Sanjom Pilić. Naravno, zato što voli čitati njene romane 🙂 .

fotka

***

Draga Sanja,

Kako ste odlučili postati književnica?

Nije to bila odluka koja je nastala u mladosti. U sedmom razredu mi se sviđala fotografija, pa sam se kasnije upisala u Školu primijenjene umjetnosti. Bavila sam se fotografijom, a radila i kao trik snimateljica na crtanom filmu… Tek puno kasnije odlučila sam se za pisanje.

S koliko godina ste napisali prvu knjigu i o kojoj je knjizi riječ?

Pisala sam povremeno kratke priče za odrasle, kada sam ih skupila dovoljno objavila sam svoju prvu knjigu, “Ah, ludnica”. Izašla je 1986. god. Znači, imala sam trideset i dvije godine.

Koliko dugo već pišete? (Kako ste otkrili da imate taj talent?)

Uvijek sam bila talentirana za pisanje, još u osnovnoj školi su me zamijetili nastavnici, objavljivala sam priče u školskom časopisu. A i mama mi je bila spisateljica, Sunčana Škrinjarić, pa sam odrastala uz pisanje i razgovore o literaturi.

Koja Vam je najdraža knjiga koju ste napisali i zašto?

Nemam neku svoju najdražu knjigu, sve su mi drage na svoj način, možda zato jer se kod svake sjećam kako je nastala. Katkad i zaboravim što sam napisala, pa se divim sama sebi kako sam se to dobro sjetila i kako je nešto duhovito i dobro napisano.

Koliko dugo pišete jednu knjigu? (Kako izgleda proces stvaranja?)

Nema pravila, ali uglavnom napišem jednu do dvije knjige godišnje. Pišem obično preko dana jer nisam noćni tip. U svojoj sobi, u krevetu s računalom, u udobnom sjedećem položaju, pijući kavu.

Kako dobijete ideju za knjigu?

Neke ideje mi dođu iz stvarnosti koji promatram, doživljavam, a neke jednostavno padnu na pamet u procesu pisanja. Uglavnom me zanimaju gradska djeca i njihov život u gradu jer to najbolje poznajem.

Što Vas je inspiriralo da napišete roman „Sasvim sam popubertetio“?

Za tu knjigu me pomalo inspirirao sin Vid. Sjetila sam se njegova puberteta, a i svojih mladalačkih muka s odrastanjem, pa sam dio toga stavila u roman. A mnogo toga sam, naravno, izmislila. Pisci obično tako rade.

Što je najneobičnije što ste napravili u životu?

Možda to neobično i nije za dječji časopis, ali najneobičnije je to što sam uspjela odgojiti divnu, sad već odraslu djecu, usprkos mnogim teškoćama koje su me pratile. Također je neobično da sam oduvijek živjela samo od svoje umjetnosti, što je prilično teško, kao slobodna umjetnica.

Imate li djecu i ako imate, pišete li im bajke?

Imam djecu, ha, ha, ali im više ne pišem bajke. Moja kćerka sad ima već 40 godina, a sin 32. A bogme i unuci mi više nisu za bajke, Maša ide u sedmi razred, a Rene u prvi gimnazije. Ipak, pišem i dalje za svu onu slatku djecu koju sam upoznala ili ću upoznati.

Tko Vam je uzor u životu?

Nemam neku posebnu osobu kao uzor u životu. Obični ljudi koji se bore protiv nepravde, neke anonimne mame, ljudi koji brinu o drugima, razni umjetnici i filozofi, učitelji i uopće dobre duše koje srećem su mi povremeni uzori i inspiracija da idem dalje i veselim se životu.

*Fotografija je preuzeta s Facebook stranice @Sanja Pilić (writer).

 

Povezani članci