Makoto i 1000 ždralova

U sklopu Kreativnog četvrtka i Origami radionice, donosimo vam pismo prijatelja Domagoja Palenkaša iz Makoto hrvatsko japanskog društva. Iz pisma ćete, između ostalog, saznati kako je nastala tradicija slanja 1000 origami ždralova u Japan i koje su razlike našeg i japanskog obrazovnog sustava.

d7

Pišem vam u ime Makoto hrvatsko japanskog društva. Mi smo neprofitna udruga građana, što znači da okupljamo sve ljubitelje Japana i japanske kulture i bavimo se povezivanjem Hrvatske i Japana, a pritom ne ostvarujemo nikakvu zaradu od toga.

Do sada smo organizirali različite radionice origamija, koncerte, tečajeve japanskog jezika, predavanja o japanskoj kulturi, izlete, druženja itd.

Japan je država koja se nalazi na Dalekom istoku i osim što je geografski veoma udaljen od nas, preko 9000km, postoje i velike kulturološke razlike.

Osobno sam bio u Japanu (grad Sendai) 3 mjeseca, na razmjeni učenika u srednjoj školi.

Kako je ići u školu u Japanu? To je pitanje koje mi je često postavljeno, stoga ću vam ukratko opisati kako tamo „stoje stvari“.
Njihov sustav obrazovanja koncipiran je poput američkog: 6 godina osnovne škole, 3 godine niže srednje (junior high school) i 3 godine srednje škole. Satovi traju 50 minuta, a odmori su 10 minuta. Pauza za ručak je 40 minuta. Ako se pitate zašto im treba tako dugačka pauza, razlog je jednostavan. Japanci ostaju u školi do 16-17h, a većina učenika je uključena i u razne školske klubove (sportski klubovi, znanstveni klubovi, glazbeni klubovi itd.) stoga ostaju u prostorijama škole ponekad i do 19h.
Posebna zanimljivost je što Japanci u srednjim školama uglavnom nemaju usmene ispite, a i kroz osnovnu školu usmeni nisu česti.
Odnosi između učenika jednaki su poput onih u našim školama. Međutim, postoji velika razlika u odnosu učenik i profesor. Učenici s puno više poštovanja razgovaraju i ponašaju prema profesorima te im na taj način izražavaju zahvalnost za to što ih profesori uče. Općenito japanski su učenici puno svjesniji kako znanje nije samo od sebe „palo s drveta“ i kako prenošenje znanja iziskuje mnogo truda i vremena.

Učenici provode mnogo vremena u školi (od 8 do 16h, a ponekad i puno duže) stoga im škola zaista i služi kao ne samo obrazovna, već i odgojna institucija. Nemaju čistačice, nego sami peru hodnike i učionice (svaki tjedan se izmjenjuje jedan red za čišćenje učionice, a za čišćenje hodnika izmjenjuju se razredi).

Osim što jedu štapićima, kod kuće recikliraju (imaju 4 „kante za smeće“ – papir, staklo, plastika, prirodni otpa) i ekološki su puno osvješteniji od nas. Japanci su svjesniji kako zajedničkim radom mogu postići najviše i to je ono što ih, po mom mišljenju, najviše razlikuje od nas.

Siguran sam kako ste svi upoznati s nemilim događajima koji su se dogodili u Hirošimi i Nagasakiju, ne tako davne 1945. godine. U spomen žrtvama atomskih bombi, svake godine se početkom kolovoza šalju tisuće origami ždralova u Japan. Kako je uopće došlo do toga da se šalje baš 1000 ždralova u Japan? Ne znam koliko ste upoznati s pričom o djevojčici Sadako Sasaki stoga ću vam ukratko napisati o čemu se radi:

Sadako je živjela u japanskom gradu Hirošimi, a kad je imala dvije godine, ondje je 6. kolovoza 1945. god. bila bačena atomska bomba,bilo je to prvi puta da je iskorišteno nuklearno oružje na naseljeno područje. Sadako je oboljela od leukemije, zbog posljedica radijacije. Kako bi joj pružili snagu za život, rekli su joj kako će se prema drevnom japanskom vjerovanju onome tko uspije napraviti 1000 ždralova od papira ispuniti jedna želja… Sadako je željela ozdraviti i sve je svoje slabašne snage trošila ne bi li uspjela napraviti 1000 ždralova, no na žalost, bolest je pobijedila. Uspjela ih je napraviti tek 644 – izuzetno puno za hrabru djevojčicu, ali premalo da bi joj se želja ispunila. No, njena obitelj i njeni prijatelji su odlučili ispuniti taj neostvareni san, pa su sklopili preostale ždralove, koji su položeni u grob zajedno sa Sadako. 

Danas je u Parku mira u Hirošimi podignut spomenik na kojem Sadako drži velikoga zlatnog origami ždrala, a oko njega, kao spomen na strahote Hirošime, ljudi ostavljaju mnoštvo origami ždralova svake godine.
Makoto društvo zajedno s prijateljskim udrugama, prošle je godine slalo 1000 ždralova u Japan, a tradiciju nastavljamo i ove godine.
Iako se brojka tisuću čini dosta velika i na početku daleka, kroz izradu svakog ždrala trebamo se prisjetiti koliko smo sretni što svaki dan živimo bez ratnih zbivanja i osvijestiti kako svakodnevno uživamo naše najveće bogatstvo – zdravlje.
Djevojčica Sadako ostala je vječni simbol apela za mir u svijetu i važnosti razumijevanja osnovnih životnih uvjeta koje uzimamo „zdravo za gotovo“.

Izuzetno nas veseli činjenica kako postoje mladi učenici koji su svjesni važnosti nezaboravljanja ovakvih događaja i koji svojim doprinosom uveličavaju važnost tradicije održavanja ove geste. Danas sklopite još kojeg ždrala i pritom imajte na umu koliko smo zapravo sretni što smo zdravi i što ne moramo prolaziti kroz ratne traume.

Znate kako se kaže, „zdrav čovjek ima mnogo želja, a bolestan samo jednu“ . I vi svakako imajte mnogo želja, ali ne zaboravljajte koliko ste privilegirani što ih možete imati mnogo.

Domagoj Palenkaš