Mladen Kušec i vile

fotka

Goranove priče naziv je nove knjige poznatog dječjeg pisca Mladena Kušeca. Knjigu je izdalo Hrvatsko šumarsko društvo povodom 250 godina organizirane šumarske struke, te nam otkriva čaroban svijet Gorskog kotara i tajnu koji ćemo osjetiti samo ako dobro pogledamo, osluhnemo i otvorimo srce…

Ovo je čaroban štap, pripadao je najjačem Goraninu, Petru Klepcu, velikom putniku i dobrom divu koji je volio ljude i šume. Taj štap je s Petrom prošao cijeli Gorski kotar i bit će ti od pomoći.“ To rekavši, vila je nestala.

Tako je i učenica Laura Gadanec uzela čaroban štapić zvan olovka i postavila nekoliko pitanja Mladenu Kušecu. Intervju pročitajte u nastavku.

***

Poštovani Mladene,

 

Vjerujete li u vile?

Ne samo da vjerujem, ja sam ih kao dijete viđao u Gorskom kotaru. I sve su bile dobre i volile su i poštivale prirodu.

 

Kako ste se dosjetili napisati priču o vilama u Gorskom kotaru?

Moj prvi odgovor odgovor je na tvoje pitanje, ali ima još nešto. Ja i sada znam da postoje, samo premalo je ljudi koji se brinu za prirodu i uživaju u njoj, pa im se ne pokazuju.

 

Zašto baš o vilama i zašto baš u Gorskom kotaru?

Jer postoje, jer imaju dobru i veliku dušu, jer su prije nas shvatile ljepotu prirode. I jer se uz njihov zagonetni život borim za zanemarena čuda Gorskog kotara.

 

Zamolit ću Vas da nam ispričate svoju priču…

Moja priča je priča s puno lica. Nemoguće ju je ispričati, jer je ispričana u petnaestak romana, šezdesetak slikovnica, pet, šest knjiga pjesama, i jer je još uvijek lijepi dio te priče u meni.

 

Hvala na pitanjima, uz najljepše želje da i ti vidiš vile ili bar vjeruješ u dobrotu.

 

Mladen Kušec i vile

 

***

 

A mi ćemo vam otkriti početak knjige Goranove priče, u nadi da ćete ju uzeti u ruke i zaploviti u čaroban svijet mašte i ljepote goranskih šuma…

       U jedno davno, čak pradavno doba, kad ljudi još nisu otkrili tajnu skrivanja i kad su ispunjeni svojim malim tajnama tražili mjesto gdje bi živjeli sretno i veselo u skladu s prirodnom, čudan, tada nikom potreban Bog šuma pozvao ih je da pokušaju živjeti u njegovu Kraljevstvu – u šumi. No postavio je jedan uvjet – da nauče živjeti ne samo u šumi, nego sa šumom i od šume.

       I tako je bilo. Ljudi su počeli živjeti sa stablima i od stabala, a pritom su ljudi i šume poštovali i voljeli jedni druge. Ti ljud, po izgledu kraja u kojem su živjeli, sami su sebe nazvali – Gorani. Kraju su dali ime Gorski kotar, a šumama goranske šume. Gorani su bili, kao i njihove šume, neobični.(…)

 

*Tekst ispisan kurzivom ulomci su iz knjige Goranove priče, a fotografija je preuzeta s Facebook stranice Tonkica Palonkica Frrr.

Povezani članci