Černobil i Fukušima- visoka cijena ljudskog napretka  

Uzrečica koju često čujemo je: „ Sve se vraća, sve se plaća!“ Promatrajući katastrofe koje su nastale ljudskom pogrješkom, moramo se zapitati: plaća li ljudska vrsta već neko vrijeme cijenu napretku?

Ljudski napredak je sastavni dio ljudskoga razvoja. Kada kažemo napredak, ta riječ u nama izaziva samo pozitivne asocijacije, no je li tome baš tako?

Od pamtivijeka je čovjek  težio boljem životu. Od udaranja kamana o kamen da bi se dobila prva iskra i zapalila prva vatra do nuklearnih elektrana da bi se proizvela električna energija za domove diljem svijeta.

Nuklearne elektrane su nešto što me zaista plaši. Ljudi u velikim postrojenjima iz rude urana dobivaju toplinsku energiju. Na satu Hrvatskoga jezika pogledali smo dokumentarni film o Černobilu. Film me se jako dojmio.  Jedan običan dan u travnju 1986., na radnom mjestu,  pretvorio se je u najgoru noćnu moru zbog koje će ispaštati generacije desetljećima poslije katastrofe. Toga je dana poginuo 31 čovjek, a 8000 ljudi umrlo je od posljedica radijacije. Užasna je stvar ta radijacija. Nevidljivi neprijatelj koji izaziva u početku mučninu, a može izazvati i rak. Čovjek umire u strašnim mukama, a može radijaciju prenijeti i na druge.

Stanovnici grada Pripjata evakuirani su idućega dana. 50 000 ljudi moralo je zbog eksperimenta, koji je pošao po zlu, napustiti svoje domove, a djeca su oboljevala godinama nakon toga od raka štitne žlijezde. U sjećanje mi se  urezala scena lunaparka u kojem se nikada niti jedno dijete nije provozalo jer je trebao biti otvoren dva dana nakon nesreće. Vrtuljci koji tužno zjape sami, prašina koja prekriva glasovir, dječji plišani medvjedić na podu. Sve prekriveno otrovnom radioaktivnom prašinom koja obećava dugu, postepenu i bolnu smrt. Podmuklo, zar ne?

Istu smo stvar slušali na satovima Povijesti o Drugome svjetskome ratu i atomskim bombama koje su bačene na Hirošimu i Nagasaki. Znači ne samo da je Enola Gay toga jutra izbacila bombu koja je zbrisala preko 86 000 ljudi u sekundi, nego su još godinama ljudi umirali od posljedica zračenja. Koja svirepost skrivena pod krinkom ljudskog napretka. A katastrofa u Černobilu je navodno oslobodila puno više radijacije nego li te dvije atomske bombe zajedno. U dvjestotinjak su dana ukrajinske vlasti  izgradile debeli betonski pokrov kojim bi spriječili da nevidljivi neprijatelj utječe u podzemne vode i time dođe do pitke vode. Hrabri ljudi u odijelima od 30 kilograma olova  spašavali su što se spasiti da. Za nekoliko godina svi su pomrli zbog izlaganja radijaciji.

Majka mi je pričala da je tih godina nakon Černobila bilo gljiva u našem kraju kao nikada prije te da  se sjeća kako ih je brala s bakom ne znajući koja se opasnost možda skrivala u njima. Baka mi je pak kazala da jedno vrijeme nisu smjeli jesti salatu i da krave nisu smjele na pašu. Gljive navodno upijaju radijaciju, a ako ljudi pojedu takve gljive, nakon par godina, tko zna: možda još jedna pobjeda nevidljivog neprijatelja.

Veliki je radioaktivni oblak  nakon černobilske nesreće stigao čak do Švedske i dječak Nino obolio je zbog njega od anemije u romanu Josipa Cvenića Čvrsto drži Joystick. To je samo roman, ali koliko takvih dječaka stvarno i postoji diljem svijeta, pitam se ja. Koliko djevojčica poput Sadako koje su pokušavale napraviti 1000 ždralova vjerujući da će na taj način pobijediti opaku bolest?  Sadako je uspjela napraviti 990 ždralova i umrla je nakon što se bolest kod nje pojavila čak 10 godina nakon što je bomba bačena na Hirošimu. Od Černobila je prošlo „već“ 20 godina, no ja se ipak pitam: trebamo li se bojati i danas?

Sve se vraća, sve se plaća. Prema prirodi smo stoljećima bili nemilosrdni i ona nam sada vraća. Priroda pamti. Vraća nam u obliku Fukušime, u obliku potresa,  u obliku tsunamija. Potres jačine 9 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, izazvao je 2011. u Japanu uništavanje nuklearne elektrane Fukušima i ponovno istjecanje radijacije. Ljudski faktor ovoga puta nije izazvao nesreću, izazvala ju je priroda. A tko zadnjih desetljeća izazviva prirodu, nemilosrdno je zagađujući i iskorištavajući? Mislim da svi znamo odgovor na to pitanje!

Hrabri ljudi i ovoga su puta (možda 2011. u malo modernijoj opremi) opet riskirali živote i pokušali zaustaviti istjecanje radijacije u more. Koliko ih i danas pati od posljedica radijecije, ostalo je tajna.

Možemo reći da su Japan i Ukrajina daleko, no pogledajmo što se događa kod nama najbližih susjeda. Tlo trenutno iz dana u dan  podrhtava u Italiji, a u Sloveniji se nalazi Nuklearna elektrana Krško koja je od Zagreba udaljena samo 41 kilometar zračne linije. Dalje zamislite sami. Malo jači potres i Krško može postati nova Fukušima. Netko mi može prigovoriti da zamišljam najgore scenarije i da je takvo nešto kod nas nemoguće, ali dokle god se čovječanstvo koristi nuklearnom energijom, koliko smo svi mi skupa zapravo sigurni?

Jesu li nuklearne elektrane toliko neophodne današnjem čovjeku? U nuklearnim elektranama proizvede se oko 20% sveukupne električne energije u svijetu. Svo to svjetlo i sva ta struja nisu vrijedni jednog, jedinog, a kamo li na desetke tisuća ljudskih života koji trpe zbog posljedica nesreća u nuklearnim elektranama.

Ne treba baciti atomsku bombu. Dovoljno je sagraditi nuklearnu elektranu, a priroda će se već pobrinuti da nam putem nje vrati za svaki onaj papir koji smo bacili na cestu i za svaku plastičnu vrećicu ili kanticu koja je završila u šumskom potoku.

Zato recimo svi jedno veliko NE nuklearnoj energiji, ratovima i zagađivanju. Sve se vraća, sve se plaća. Ako ne platimo već mi, platit će već naša djeca!

Lauar Gadanec, 8.razred

 

(*fotografija je preuzeta s Interneta)

Povezani članci